Lev Ginzburg bio je izvanredan sovjetski prevodilac i publicista. Prošavši kroz strahote Drugog svjetskog rata, on u svojim knjigama priča o boli koju je čitava generacija morala podnijeti. Ali njegova glavna djelatnost bilo je prevođenje djela s njemačkog na ruski.
Biografija
Lev Vladimirovič Ginzburg rođen je 24. oktobra 1921. godine u Moskvi. Njegova porodica je bila prilično obična za sovjetsku inteligenciju, njegov otac je radio kao advokat. Lev Vladimirovič je kao dijete pohađao nastavu u književnom studiju u Domu pionira, čiji je učitelj bio Mihail Svetlov, sovjetski pjesnik i dramaturg, novinar i ratni dopisnik. Još u školi intenzivno je učio njemački jezik. Kada je napunio osamnaest godina, upisao je Moskovski institut za filozofiju, književnost i istoriju. N. G. Chernyshevsky. Međutim, gotovo odmah nakon prijema, odveden je u vojsku, gdje je morao služiti više od šest godina na Dalekoistočnom frontu. Tamo su njegove pjesme objavljivane u frontovskim i vojnim novinama.
Godine kasnije ušao iDiplomirao je 1950. na Filološkom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta. Njegovo prvo prevedeno i objavljeno djelo bilo je sa jermenskog jezika, koje je objavljeno 1952. godine. Kasnije se bavio prevođenjem samo njemačke književnosti. Mnoga djela njemačkih pisaca koje je preveo Lev Ginzburg datiraju iz kasnog srednjeg vijeka i renesanse. Zanimale su ga knjige koje govore o vremenu Tridesetogodišnjeg rata 1618-1638, folkloru stanovnika Njemačke i pjesnikima tog vremena. On je bio čovjek koji je udahnuo život starim rukopisima. Biografija Leva Ginzburga navodi da je umro nakon operacije, u lošem stanju. Nakon anestezije, nije mu bilo suđeno da se probudi, a 17. septembra 1980. umro je poznati sovjetski prevodilac.
Oprečni pogledi na nemačke narode različitih vremena
Lev Vladimirovič, koji je od malih nogu učio njemački i pisao poeziju, bio je izuzetno kontroverzan u svom književnom ukusu, kako se na prvi pogled činilo. Uostalom, s obzirom na to da je pisao knjige o antifašističkim temama, ispunjen gorčinom i ozlojeđenošću za djela Hitlera i njegovih saradnika, onda je, za razliku od ovoga, s kakvim se strepnjom odnosio prema djelima srednjeg vijeka stare Njemačke i kasnija vremena, sve do 18. vijeka.
Taj depresivan osjećaj koji u bilo kojoj osobi izaziva težak okus prati Ginzburga kroz cijelu njegovu prozu. U svojim knjigama nastoji da prenese atmosferu međuljudskih odnosa tokom rata i vjeruje da gorčinu onoga što je doživio nikada neće oprati vrijeme. Ovo jezauvijek utisnut u sjećanje mnogih ljudi. I naprotiv, prevodeći tekstove nemačkih pesnika i pisaca, sa inherentnom lirikom i dramom tog vremena, Lev Vladimirovič kao da ponovo proživljava njihov život zajedno sa autorima. To je bila filozofija njegovog stava prema samom konceptu prijevoda i ličnosti osobe.
Može se pretpostaviti da je Lev Ginzburg svojim radom želio da otkrije suštinu jednog te istog naroda. Pokažite da svaka osoba ima lijepe i strašne osobine. Ova formula važi i za čitave nacije.
Prijevodi
Većina djela koja je preveo sa njemačkog, staronjemačkog i latinskog se do danas smatra najboljima. Lev Vladimirovič je majstorski savladao riječ. Sa lakoćom virtuoza, preselio se kroz vreme u duboku prošlost, kada su nastali ovi drevni tekstovi. Njegovi prijevodi su visoko cijenjeni iu Rusiji i Njemačkoj.
Kreativni pristup prevodima Leva Vladimiroviča često je značio povećanje obima tekstova. Na primjer, Parsifalov tekst je barem udvostručen. A "Fuga smrti" Paula Celana u originalu se sastoji od 30 redova, dok ju je Ginzburg preveo na ruski sa više od stotinu redova. Među njegovim djelima su "Njemačke narodne balade" i čuvena "Vaganska lirika", pjesme njemačkih pjesnika, poezija i mnoga druga djela.
Carmina Burana
Ili, kako se prevodi, Codex Buranus je iluminirani rukopis na latinskom u obliku zbirke pjesama i pjesama. Ova kolekcija sadržipjesme na razne teme: poučne, pitke, poučne, satirične, ljubavne i liturgijske drame.
Jedna od najvećih kolekcija djela srednjovjekovnih vagana i golijara zanimala je Leva Ginzburga. Prijevod ovog djela i dalje se smatra jednim od najbližih originalu. Zvuči odlično na mnogim jezicima.
David Tukhmanov je napisao album, uključujući jednu od pjesama u prevodu Leva Ginzburga, pod nazivom "Iz Vagana", ili kako smo je zvali "Studentska pjesma", "Na francuskoj strani…", ili jednostavno "Student".
Antifašističko novinarstvo
U odrasloj dobi, prevodilac Lev Ginzburg, pored rada sa starim tekstovima, bavio se i novinarstvom. Svoje radove posvetio je temi krvavog i opresivnog fašizma, za koji se pokazalo da je usko povezan sa sudbinom ruskog naroda. Povlačeći paralelu između fašizma i komunizma, Lev Ginzburg je u svojim knjigama argumentirao temu kukavičluka, uskogrudosti naroda pod jarmom totalitarnih država. I naprotiv, otkrovenja i pokajanja zbog umiješanosti u događaje koji su se dogodili. Za ono što sam morao vidjeti svojim očima i proći kroz svoje srce, gledajući strahote Drugog svjetskog rata. Njegove objavljene knjige stekle su posebnu popularnost među onima koji su također prošli rat.
Citat iz knjige "Samo mi je srce slomljeno…":
Užas fašizma je u tome što on ubija opšteprihvaćeni moral, večne moralne norme, briše zapovesti. Šta to znači za kampdoktorska Hipokratova zakletva u poređenju sa naređenjem dobijenim od nekog Šturmbanfirera?
Kritika
U atmosferi pljesnivog totalitarizma pod Sovjetskim Savezom, mnoge publikacije nisu htjele objavljivati Ginzburgova djela. Srećnom stjecajem okolnosti, objavljena knjiga "Onostrani susreti" ipak se pojavila u broju časopisa "Novi svijet" 1969. godine. U ovoj knjizi autor je opisao lične intervjue sa vrhom Trećeg Rajha. Od objavljivanja, knjiga je stekla ogromnu popularnost. Međutim, takva otkrića nisu naišla na odobravanje "odozgo". Ovo je bio još jedan razlog za promjenu glavnog urednika. Takve aktuelne i osjetljive teme u to vrijeme nisu bile cenzurirane.
S druge strane, nemački slavista Wolfgang Kazak izneo je svoje mišljenje o Ginzburgovom delu. Po njegovom mišljenju, autor je pogrešno protumačio događaje koji su se odigrali u Nemačkoj u predratnom periodu i za vreme Drugog svetskog rata, okrivljujući samo Nemce za sve zločine.
Posljednja knjiga "Samo mi je srce slomljeno…"
Posljednja knjiga "Samo mi se srce slomilo…", koju je napisao Lev Ginzburg, objavljena je nakon njegove smrti. Bio je to posebno težak rukopis, jer se period njegovog pisanja poklopio sa najvećim gubitkom u životu sovjetskog prevodioca. Upravo u to vrijeme umrla je supruga Leva Ginzburga, koju je on od milja zvao Buba.
Voleo sam da radim tako da je ona blizu, tako da, podižući pogled, mogu da je vidimlice, skoro uvek blistavo od ljubaznosti, smirenosti i retko iznervirano, ljuto. Prepisao sam mnoge riječi i crte sa njenog lijepog lica”
Prema mnogim čitaocima, ova knjiga je puna milosrđa, saosećanja, ispovesti i golotinje pred tugom. Ulažući svu svoju dušu, pisac poziva na tolerantniji odnos prema rođacima i prijateljima, apeluje na humanost u svakom čoveku. Sigurno je smrt njegove žene donijela tako suptilnu, ali oštru notu njegovom rukopisu.
Leo je medicinskoj sestri diktirao naslov svoje knjige prije operacije, nakon koje se više nije probudio. To su bili redovi na njemačkom, koji citiraju Heinricha Heinea, čija je djela često prevodio na ruski. Ova rečenica je zvučala kao Und nur mein Herz brach - "Samo mi se srce slomilo."
Kćerka Leva Ginzburga
Irina Ginzburg je jedina ćerka poznatog sovjetskog prevodioca i publiciste. Rođena je 1950. godine u Moskvi. Prvi i jedini muž je i dalje poznati kompozitor Aleksandar Žurbin. Upoznala ga je davne 1976. godine, kada je imala samo 26 godina. Tada je Aleksandar došao da poseti njenog oca. Moglo bi se reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Ali dali su oduška svojim osećanjima tek nakon nekog vremena, pošto je Irina u to vreme imala dečka, a Aleksandar je uopšte bio oženjen.
Nakon smrti svog oca, Irina je napisala memoare, u kojima je značajno mjesto posvećeno roditelju i njegovom radu. Irina se dugo vremena prepuštala razmišljanjima o tome kakav bi mogao biti život Leva Ginzburgabio je u stanju da preživi do danas. Na kraju krajeva, država se promijenila, ljudi i njihova percepcija su se promijenili zajedno s njom, pala je „gvozdena zavjesa“, a mi opet letimo u prostor i vrijeme, što nam nagoveštava ne zna šta. Šta bi otac Irine Ginzburg mislio o svemu ovome?
