Značenje frazeologizma "tući čelom" ne postaje jasnije ako se razjasni da se u starim vremenima u Rusiji čelo zvalo čelo: tući čelom. Zašto i pod kojim okolnostima? Hajde da saznamo.
Origins
Uronivši u istoriju Rusije, videćemo da su se naši preci klanjali do zemlje. Najčešće su se izvodile ovako: osoba je pala na koljena i naklonila se tako nisko da mu je čelo udarilo o pod. Ovim dubokim naklonom, za koji se govorilo da je "klanjanje po velikom običaju", ljudi su iskazivali neverovatno poštovanje prema osobi pred kojom su morali da udaraju čelom. Značenje ovog rituala migriralo je u vokabular. U Drevnoj Rusiji, riječi "poklon čelo" bile su široko korištene u poslovnim pismima, ugovornim pismima i privatnoj korespondenciji.
Značenja frazeologizma
Prvi tekstovi u kojima su lingvisti pronašli ovaj bizaran izraz sadržani su u pismima od brezove kore iz XIV veka i ukazuju na pozdrav u privatnoj prepisci. Odnosno, trebalo je tući čelom ne samo kralja, već i sestru, provodadžiju, brata, prijatelja itd. U nekim pismima iz sredine 14. vijeka ova verbalna formula se koristi u značenju “žaliti se.”
Vek kasnije, kako su istoričari otkrili,fraze su otvorile nove semantičke nijanse: molba, molba. Sa njima je narod otišao kod vlasti da bije čelom. Značenje frazeologizma u ovom slučaju nas vraća na ideju tragajućeg naklona do zemlje pred moćnicima ovoga svijeta.
U 16. veku, prema književnom spomeniku ruske antike "Domostroj", izraz se koristio u značenju "pokloniti", takođe, bez sumnje, sa najdubljim poštovanjem. Običaj je bio da se tuče čelom tokom svadbenog obreda, kada je u ime mlade mladoženji donosio veknu, sir i njen šal.
U pisanim izvorima 17. veka frazeologizam izražava uljudnu želju i zahvalnost.
U "Životu Stefana Permskog" postoji opis kako paganski sveštenik tuče čelom, kajeći se za svoju krivicu. A u hrišćanskim crkvama vernici su se nisko klanjali, čelima dodirujući pod, klečeći ispred ikone.
Istočnoazijski korijeni ruskih običaja
Da li je običaj udaranja čelom iskonski ruski, ili su ga naši preci "provirili" od drugih naroda sa kojima ih je povezivala istorijska sudbina? Istraživači vjeruju da je došao kod nas iz Azije. Na istoku je bio običaj klanjati se pred vladarom, a da se ne podižu oči na kraljevsku osobu. Činilo se da je element samoomalovažavanja subjekta dodao značaj suverenu.
Na kineskom dvoru postojalo je više od tri hiljade pravila ceremonijalnog ponašanja, među kojima je sedžda zauzimala posebno mjesto. Možda je ovaj običaj odavde procurio u ruski dvorski bonton. Historianspoznato je da su još početkom 15. veka ruski knezovi plaćali danak moskovskom caru ne tako ropski. Razgovori sa monarhom vodili su se lako, prijateljski, gotovo ravnopravno. I tek pred kraj stoljeća, kada je ruski dvor posudio svečane ceremonije od Vizantinaca (to se dogodilo vjenčanjem Ivana III s vizantijskom princezom), uz uređenje veličanstvenog ukrasa kraljevskih odaja, vladar je zahtijevao posebne počasti za sebe. Pod njegovim unukom, Ivanom Groznim, bojari i drugi zvaničnici već su se silovito klanjali do poda, odnosno tukli su ga čelima. Običaj je postao raširen.
Peticija
Pisane izjave ili peticije u kojima su se ljudi obraćali monarhu u svim oblicima nazivali su se peticijama. Običaj služenja im je postojao sve do osamnaestog veka. Pisma su počinjala riječima "obrve" upućene kralju, nakon čega su slijedili podaci o moliocu i samom zahtjevu. Na kraju dokumenta bio je lični potpis. Peticije su donošene u kraljevsku palatu, gdje ih je skupljao službenik Dume. Da ne bi došlo do nesporazuma, službenik je stavio datum i svoj potpis na poleđinu.
Danas
Odavno nije postojao običaj šamaranja najviših zvanica, a odgovarajući izraz je takođe izašao iz upotrebe. Međutim, savršeno se ukorijenio kao frazeološki obrt i sjajno se koristi u književnosti i novinarstvu.
