Koncept "lobizma" je prvi put rođen u Britaniji sredinom 19. veka. U svom izvornom tumačenju, lobiranje je pritisak na donosioce odluka kako bi se osigurale potrebne odluke. Najjasniji primjer je direktan ili indirektan pritisak na poslanike tokom glasanja o
računi. Upravo to su počeli da rade veliki engleski industrijalci, okupljajući se na marginama Zakonodavnog doma tokom dana zasedanja i pokušavajući na ovaj ili onaj način da ubede parlamentarce da donesu potrebne odluke.
Danas je lobiranje nešto širi fenomen. Ne pokriva samo sferu interesa biznisa, već i javnih organizacija, nauke, obrazovanja, umetnosti, ideoloških pokreta itd. Političko lobiranje velikih industrijalaca pretprošlog vijeka imalo je izražen negativan, pa čak i nezakonit karakter. Danas je ova aktivnost u potpunosti ušla u svakodnevni život demokratskih država planete. U savremenom svijetu političkog PR-a lobiranje je također profesionalna djelatnost. Štaviše, odgovarajuća disciplina se nedavno pojavila u nizu specijalnosti svjetskih i ruskih univerziteta. A u SAD-u, prema statistikama, ima više od 12.000 zvaničnih lobista.
Lobizam u politici i njegove tehnike
Postoje dvije vrste takvih radnji: direktne i indirektne. Prvi uključuju sastanke licem u lice i diskusije sa članovima zakonodavnog tijela; održavanje prezentacija i kampanja među njima; pomoć u pripremi nacrta zakona; stručni savjeti; pružanje raznih usluga poslanicima i političkim strankama; direktno polaganje novca na njihov račun, na primjer, za vođenje izborne kampanje. Indirektno lobiranje je indirektno djelovanje kojim se vrši pritisak na parlamentarce. Primjeri uključuju sljedeće:
1. Uticaj javnog mnijenja. U tom slučaju se provociraju određena raspoloženja u samom društvu (najčešće putem medija), a onda to postaje instrument pritiska na zakonodavce.
2. Socijalna anketa. Takva istraživanja često imaju unaprijed planirane rezultate. Razlog tome može biti izbor određene društvene grupe, regije, provokativna formulacija pitanja itd. Rezultati ovakvih anketa objavljeni kasnije takođe postaju poluga uticaja.
3. Privlačenje birača. To je slučaj kada lobisti direktno apeluju na građane i agitiraju ih da apeluju, zauzvrat, na poslanike: pišu pismo, telefoniraju. Opcija velikog obima mogla bi biti sazivanje skupa za usvajanje određenih zakona.
4. situacione asocijacije. U nekim slučajevima, lobisti se mogu organizirati prema posebnim zakonima koji su korisni za učesnike u takvim zakonimaudruženja. Čak i ako im se drugi interesi ne poklapaju. Poslanici su skloniji susretu sa predstavnicima ovakvih grupa, jer se time eliminiše potreba da se saslušaju zahtjevi različitih grupa koje se preklapaju. Shodno tome, štedi vrijeme i energiju.